Vječna dilema: Treba li se novinar družiti s ljudima o kojima piše?
Po okončanju predstave čelnici kazališta pozvali su novinara na piće u obližnji kafić. Mladi izvjestitelj početnik je pristao, bila je subota navečer i svejedno je namjeravao taj dan izaći. Dvije-tri cuge, koje će ionako platiti čelnici kazališta, nisu bile odmak od tog plana, nego upravo savršeni dodatak. Na koncu, a kako to obično biva, dvije-tri cuge bile su samo uvod. Novinar i njegovi novi prijatelji popili su "pola kafića". I svi su plaćali, uključujući i njega, koji nije želio da ispadne kako uzima mito u gemištima, a kasnije i u viskiju. Svatko plati nešto i to je u redu, kao i inače. Noć je završila kako je završila, drugi dan novinar je došao na posao. Savjest mu je bila mirna, sve dok nije otvorio "file" i započeo pisati novi tekst, u kojem je trebalo spomenuti i svoje pajdaše iz noći prije. Zbog određenih problema u kazalištu, naumio je pisati kritički, ali prsti kao da nisu htjeli slušati. Letjeli su na neka druga slova i riječi. Pa kako da pišem protiv ljudi s kojima sam se sinoć napio i zabavio…? Ma tko ih jebe, othrvao se u jednom trenutku i na koncu ipak napisao ono što je i namjeravao i što je smatrao potpuno objektivnim stanjem stvari. Ali, odlučio je da više nikad neće izlaziti van s ljudima o kojima mora pisati tekstove, ni uopće družiti se s njima van uobičajenog, profesionalnog odnosa. Ova poluizmišljena (a poluistinita) priča jedna je od stotina sličnih s kojima se novinari susreću u svojim karijerama. Stvar je vrlo jasna - ako želiš biti garantirano objektivan, ne smiješ imati nikakve odnose s ljudima o kojima pišeš. Ali, ako želiš biti informiran, moraš imati takve odnose. I gdje je rješenje ove zavrzlame? Zapravo ga nema. Postoje novinari koji slijede filozofiju nedruženja i oni koji nemaju ništa protiv kave, pive ili boce Johhnie Walkera s ljudima o kojima pišu izvještaje, kolumne i komentare. Postoje i oni koji prelaze s jedne strane na drugu, ovisno o temi i potrebi, ali i oni se savršeno uklapaju u jednu od dvije vrste, od slučaja do slučaja. Ben Bradlee, legendarni urednik Washington Posta, koji je nedavno preminuo, bio je poznat po prijateljstvu s vodećim američkim političarima, posebno s Johnom F. Kennedyjem. Ali ta prijateljstva ga nikad nisu sprječavala da radi kvalitetan novinarski i urednički posao i postane jedan od najvećih novinara svih vremena. Kako su rekli oni koji su pratili njegov rad, dobru priču je slijedio dolazila ona od Demokrata ili Republikanaca, konzervativaca ili liberala. Takav urednik je Washington Post podigao od male lokalne novine do jednog od najcjenjenijih medija na svijetu. Ali nije svatko Ben Bradlee, niti danas živimo u drugoj polovici 20. stoljeća. Danas, 40-ak godina nakon Bradleejevih vrhunaca, živimo u vrijeme kada je medijski prostor zatrpan informacijama, poluinformacijama i lažima, koje je ponekad teško razlikovati, a novinari, profesionalci i oni koji to rade iz hobija, sve se više svode na "wannabe" zvjezdice koje vrlo često ne biraju sredstva ne bi li došle do selfieja s nekim koga smatraju pravom zvijezdom. Još uvijek naravno ima onih kojima je glavni cilj druženja s istaknutim javnim osobama kvalitetno informiranje javnosti, ali većini je to nešto kao skupljanje markica, samo što oni skupljaju kontakte u telefonu. I sve se to na koncu vidi na tekstovima i prilozima, u novinama, na televizijama i na portalima, gdje tajni izvor više nije "duboko grlo", nego vodeći političari glavom i bradom koji plitke novinare, a potom i široku javnost, manipuliraju selektiranjem informacija koje njima odgovaraju. I sve to, da stvar bude gora, po cijeni od 10 minuta vremena i jednog macchiata. U takvoj konstelaciji snaga, ne treba čuditi da se mišljenje kako novinari ne bi smjeli imati nikakve osobne kontakte s ljudima o kojima izvještavaju - nameće kao ispravno. S obzirom na mjeru kojom nas vodeći mediji, a posebno vodeći kolumnisti, zatrpavaju PR tekstovima ili nekim svojim osobnim obračunima, ne iznenađuje teorija da bi novinare trebalo zatvoriti u podrume gdje neće imati ni kontakt s portirima u ministarstvima, a kamoli s ministrima. Ako na sve te poremećene odnose dodamo i posvemašnju lijenost, senzacionalizam, ali i žestoki tempo kojeg nabijaju redakcije, zbog čega malo tko još priprema tekst duže od nekoliko sati, eventualno dan ili dva, dobivamo medijsku scenu za koju će sve više ljudi reći da se više - nema što pročitati ni pogledati. To, naravno, ne znači da je novinarstvo mrtvo, niti da će umrijeti. Ljudi će uvijek imati potrebu za svježim, provjerenim i zanimljivim informacijama, kojih će, u globaliziranom svijetu, biti sve više. Ali to znači da će nered, nastao pod utjecajem internetskog doba - netko na koncu morati počistiti. I to ne bilo tko - nego urednici i novinari sami. Jer na koncu, tajna nije velika. Treba postupiti kao novinar s početka teksta. Družiti se, popiti i pojesti, ali potom objektivno izvijestiti. I ako se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti. Jer moralne nagrade su velike. Kako je rekao Ben Bradlee, zbog novinara političari neće prestati lagati, ali će se bojati izreći neku laž. Potrebno je mnogo karaktera, koji se mora pronaći, a čitatelji i gledatelji će to na koncu i prepoznati. Ili kako je to sročio Ben Bradlee: "Dokle god novinar piše istinu, savjesno i pošteno, nije njegov posao da brine o posljedicama. Dugoročno, istina nikad nije toliko opasna kao laž. Ja doista vjerujem da istina oslobađa ljude."
